Agregatna stanja

venecija

I.

margita plovi s rubljem vezenim uz tijelo

prazna i preplavljena u isto vrijeme

luči cijanid kroz male otvore u tijelu

uzrokuje promjenu strukture oceana

opsjednuta je vodom

i koraljnim grebenima

suspendirana pred snagom živog organizma

na kraju se povlači u autohipnozu

amortizira šok još dok ima vremena

II.

vodio ju je u veneciju

po sjajnim arhitektonskim atolima

padala je skliska topla kiša

margita je vikala da ne voli kišobrane

i gacala po lokvama u punim gumenim čizmama

nije mu rekla da ne voli klaunove

i da se plaši ljudi na štulama

pred prvom maskom ustuknula je u stranu

omčom velike preciznosti oko vrata

šiljak crkve razrezao je oblak

i vratio margitu na tvorničke postavke

iz nje je zagalamila malena

ona je kaznila veliku

gledanjem u prazno

gibanje tekućine

III.

izgubio ju je putem do glavnog gradskog trga

otimala se histerično

kao vrabac u ventilacijskom otvoru

pod leđima su joj pucala meka tkiva

kapi mliječne kiseline iskakale su na cestu

i nije to krv

nije to plazma

to su tvrde podzemne vode

ukopane ispod teških pješčanika

prignječene ispod njene hidraulike

IV.

kiša je

oblak smo

tijela su likvidi

margita bubri u mora

čini mi se

utopit ćemo se

hoćeš li u brod sa mnom

ili podmornicu

  *********

užad

imao sam tvrde dlanove od soli.

nisam želio da me dijeli kao bog more.

nekome prolaz nekome školjka.

nekome val nekome škarpina.

u napuklinama od užadi čekao sam vijest o smrti

i sišao s kreveta kao udavljen pod ledom

i udaljen od sebe gledao sam u čovjeka

koji pod krevetom traži tijelo

koji zubima bere rublje s poda.

uzeo sam zalet u dno koje me gutalo

a ona samo sanja i ruke joj se dižu

zabija nokte u zrak nad kožom.

oslobađa prostor za hrabrije ljude.

salto mortale

okamenjeno je gledam

mrzim je što mi se objavljuje u bolovima

kažnjavam je što se raspada na velike komade

puna razumijevanja

tog prokletog razumijevanja

odveo sam je na galapagos

da joj na otoku gdje se miješaju kosti iskopam ugljen iz očiju

učio sam je pljuvati s litice

rekao sam joj

baci sve što te gnječi niz ovu staru pukotinu

pljuj

znam

neka su mora samo tvoja

i rijeke koje nosiš samo ti razumiješ

ali pljuj

ili to

ili

tumor

more je urlalo u epileptičnom napadu

pjena se razlijevala po putenoj vodi

gurao sam je s ruba i vikao na nju:

raspadni se od svega od čega si ikada nastradala

moj glas je pucao nad ženskom grivom

iz nje su žene vrištale kao školjke

rzala je od straha

a ja sam trebao odgovor

u kojem joj pravcu ispružiti korak

 *********

cvjetna 59

otvorio sam balkon

propuh je damire zatvori vrata koliko ti puta trebam ponoviti

zatvori

zavjesa se propinje

ona se propinje

vodi me u vrt

ona vadi bosiljak

i ne vidi da joj gledam leđa

u njoj je sve manje mene i ja joj zavidim

što me nije iskorijenila i iz mene samog

ovako presuvislog kakvog sam se samouzgojio

griegove kosti su u troldhaugenu a moje u gredici vrta

ostavljam cvijetnjak

ostavljam i ptice bez kruha

osjećam rukopis iznad oblaka

(o munjama je riječ)

nebo pljuje po meni

nebo je bijelo i ko psa se bojim

kiše

zubi grizu usne

bijeli su

bijeli

 *********

konjska snaga

virna zna što hoće

sjedi pred vratima na pletenom otiraču

kao da je sjela u obogaćeni humus

i samo što nije isklijala u mladicu

spremna uzdignuti se u vertikalu

prestigla je samu sebe

i zabila dasku preko vlastitog praga

prepriječila mi je put

sva u rampama

vidno uznemirena što sam još u jakni

radi se naravno o orkestriranim napadima

iznuđenima nekom nevidljivom elektrodom

jer sigurno nije izgubila ključ

samo dokazuje je li ovdje kod kuće

virna zna što hoće

zabila je dasku preko vlastitog pupka

i zaštitila područje od udara munje

ta čudna prikovanost uz zid kože

čini je ranjivom

i čini je snažnom

i postavlja tijelo na svoje mjesto

prepušteno sebi

sa stepenicama uvis

  *********

masiv

I.

tišina je loš sugovornik

zabranjena zona kroz produžni kabel grla

glasovi u njoj često su istovremeni

ogrnuti tjelesima i živom glazbom

u vrtnji u kolu i znojni pod rukama

sluđeni mišlju da će se morati zaustaviti

imam ih i ja ali moji šute

ja sam svojima odrezao jezik

drže se u strogo zadanim gabaritima

nemoćni probiti se do razjapljenih usta

II.

puštam ju da vodi razgovor

ona je sposobna zavarati čovjeka

da će bez zvuka biti nesretan

ja naravno šutim

što ću drugo

nego šutjeti

i što me više uvjerava to se više inatim

kao dijete kojem su rekli da nešto ne može

sad sjedi na krevetu u žutom ogrtaču

i gleda u kofere naslonjene na vrata

pomisao na drugog muškarca puni je sokovima

bit će neistražen

bit će neosvojen

grudi joj postaju sve veće i veće

posuđuje li knjige

ide li u teretanu

hoće li je pohvaliti kad napuni paprike

III.

meni tišina nije problem

ali nisam siguran da bi je ona usvojila

to drečavo dijete ispod mliječnih zuba koje joj ispunja usnu šupljinu

ta fluorescentna čeljad iz dubokog mraka koja ju cima da se igraju jezicima

ovakvima i onakvima

izmišljenima

to je njen udomiteljski plan

i ona eto već govori

ne može istjerati revnu ženu iz sebe

solidnu i defaultnu ženu bez krivnje

da će možda nešto prešutjeti

i već je umorna ali odvrnula je slavinu

i priča o sebi oblivena dopaminom

o mački koju je sanjala i o uznemirenim pčelama

koje su je rastezale preko okana košnice

o izjednačenom potencijalu na mračnoj strani sebe

tamnom dijelu mjeseca nevidljivom ostatku zemlje

o urezanom pamćenju među kriškama mozga

o ranžirnom kolodvoru i krojačkim škarama

i čuo sam da joj pod kožom lupa

čuo sam da struže i krivio susjede

koji s djecom i psima žive iznad nas

nije mi ponavljam tišina problem

ali pretpostavljam

uz nju

da će mi postati

 *********

skarabej

jednom sam u siječnju na gornjem gradu

zakonom zabranjen sjedio na klupi

i držeći u krilu žensko tijelo

gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo

okovao sam je rukama kroz pernate rukave

potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo

i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam

rekao sam

opet si ostavila svjetlo upaljeno

iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj

mogu samo reći da sam ih vidio

torakalne leptire izbrazdane kore

egzaktne i krvotočne

uzemljene i neizdržive

i da sam ostavio šalu mjesto cvijeća

crna zaobljena tijela balegara

podižu teret teži od njih samih

noću koriste zvijezde za orijentaciju

za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu

 *********

stezni pribor

I.

tesla leži u vodi na brijunima

škrguće zubima kroz neutralno oko

luduje kao molekula u tankoj rostfraj zdjeli

razdrljen unutar sebe

na koritu suhog tijela

voda iz čaše čas izlazi čas ulazi

ja mu lijepim trake po stjenkama

useljavam mu se pod haubu

u unutrašnjost motora

i tjeram ga da gladuje

tjeram ga da nije

II.

vodi me u vodnjan

dijelimo hranu

čupka mi vlati zelja iz sendviča

kaže mi legni među bazalne ganglije

u skučeni prostor malog kalkulatora

oblaci divljaju kao puni mjehur

grom kroz nebo kao kičma od mesinga

zadižem široku podsuknju na bis

rahla između bokova

pod mjesecom od jute

III.

on brije glavu kao znak isprike

pije vino i udara se u grudi

glas po serpentini silazi niz ždrijelo

klizi kroz rezonantnu koštanu pećinu

samo impuls

gutljaj šume

sunce prelijeće okrugli oblak

hvatam ga zubima za kožu na vratu

i nosim u košaru kao rođeno mlado

Uvjerljiva i snažna poezija

Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu, a danas živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja i Tema, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu. Rukopis Vande Petanjek Agregatna stanja sastoji se od nekoliko poema koje se ulančavaju. Poeme se sastoje od više cjelina, a sadrže sve elemente te književne vrste. Naime, Vanda Petanjek odlično niže naraciju (epski dio) koja se odnosi na različite rakurse u viđenju tijela, ženskoga tijela posebno. U poemama je i dramatičan naboj, unutarnje borbe i gradacija kojom se postiže napetost. Treća je oznaka poeme liričnost, a ona se ogleda u ovom rukopisu u nizu metaforičnih grozdova, nalazimo i paradokse, estetiku ružnoće, gotičke motive, antropološke strukture imaginarnog koje se ponajviše odnose na agregatna stanja, prelaske iz čvrstog u tekuće, u vodu koja postaje temeljni motiv. Vanda Petanjek gotovo da piše u dahu, poeme se pretaču jedna u drugu, kao da je riječ o bujici rijeke koje teče i prelijeva se.

U poemi Venecija naslućuju se obrisi tragične romanse, kroz metonimije krvi, pucanja tkiva, pa se taj već poznati topos sentimentalnosti koji se odnosi na grad na vodi preobražava u svoju suprotnost, u gotovo mehanicistički prikaz smrti, kad „tijela su likvidi“. Poeme su pisane i iz perspektive muškog naratora, a čini se kao da su za očišta iz kojih se promatra izabrani voajerski pogledi opsesivnih ljubavnika koji stradavaju, ili su pak na rubu. To se posebno odnosi na poeme Užad i Salto mortale. Pjesnikinja hiperboličkim zamahom prikazuje dramatične rasape, vriskove, rzanja, vješanja, trovanja, sve te elemente užasa, kad se čini da na kraju dolazi scena ubojstva i samoubojstva.

Nerijetko Vanda Petanjek spominje riječ pljuvanje, i to kao imperativ, i nebo pljuje, a sve je to izraz izbacivanja emocija, preplavljenosti koja se izlijeva iz unutarnjeg bića ili s neba. U tim poemama kao da se osjeća tenebristička atmosfera, kao da je sve prevučeno „mrežastom svjetlošću“, čas zračno, čas vodeno, kad se svi elementi odjednom miješaju i prelaze jedan u drugi, nema stalnosti. Pjesnikinja u poeme nerijetko unosi i nimalo poetične riječi, kao što su disgrafija, hidraulika, krojačke škare, a nalazimo i metatekstualne dijelove (transkribiranje na drugi jezik, fabularnost...). Autorica povezuje biofilno i mehanicističko, depatetizira izričaj, a njezina poezija posebno se bavi tijelom, njegovim oblicima, šutnjom i „odrezanim jezicima“, onim što se u poemi Masiv naziva „mračna strana sebe“. Uvjerljiva i snažna poezija, nije stoga slučajno da je autorica upravo nagrađena nagradom Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.

Darija Žilić